Mnogi poznati fudbaleri (posebno iz Latinske Amerike) odrastaju u siromaštvu, ali obično njihov talenat prepoznaju treneri i skauti već u ranim tinejdžerskim godinama, što ih iz teških uslova vodi u relativnu udobnost "klupskih projekata." Kod Rafinje to nije bio slučaj.
Rafinjin život počeo je u faveli Restinga na periferiji Porto Alegrea, u južnoj brazilskoj državi Rio Grande do Sul. Njegov otac, Rafael Beloli, bio je profesionalni muzičar, bubnjar u grupi Samba Tri. Ovo možda ne bi bilo vredno pomena da Samba Tri nije bio omiljeni bend najpoznatijeg fudbalera iz Porto Alegrea, legendarnog Ronaldinja. Tokom igranja za Barselonu, Ronaldinjo je često pozivao članove Samba Tri grupe da nastupaju za njega uživo u Kataloniji.
Po povratku iz Barselone, Rafael je sinu pričao o prelepoj Barseloni. Cela zajednica u faveli od Ronaldinja je dobila dresove Barselone, što je kod malog Rafinje probudilo san da jednog dana obuče čuveni dres blaugrane.
Iako je njegov otac svirao za Ronaldinja, porodica je živela u vrlo teškim uslovima. "Naša kuća je bila toliko mala da smo svi spavali u istoj sobi – roditelji, mlađi brat, psi i mačke," seća se Rafinja. "Hvala Bogu na našim ljubimcima. Uvek su me razveseljavali."
Još od svoje sedme godine, Rafinjin san bio je da postane fudbaler. Kao tinejdžer, prošao je probe u oba velika kluba iz Porto Alegrea, Gremiju i Internacionalu, kao i u mnogim drugim timovima. Međutim, svuda je dobijao isti odgovor – premali je i preslab za ozbiljan fudbal.
Bez izbora, bio je primoran da igra na neformalnim varzea turnirima, gde su završavali mladi igrači koje su odbijale klupske akademije. "To je kao Divlji zapad," kaže Rafinja. "Mreža nezavisnih utakmica i turnira koje organizuju lokalne zajednice. Vrućina, prašina, pesak. Lopta je obično iz nečije kuće. Nema mreža, samo stative. Dresovi? Zaboravite. Jedan tim igra bez majica. To su odbačeni igrači. Oni igraju sa besom, igraju da prežive. Igraju kao da im život od toga zavisi."
Navijači na tim utakmicama nisu imali milosti. "Mnogoput se dešavalo," priseća se zvezda Barselone, "da smo bili u gostujućoj svlačionici, a grupa ljudi bi počela da lupa na vrata. Kažem lupa, ali u stvari su pokušavali da ih razbiju. Vikali su na nas. 'Ako pobedite, ubićemo vas. Nećete živi otići odavde.' To su bili slavni varzea turniri."
Takvo okruženje očvrsnulo je Rafinju. "Zato uvek kažem – ako možeš da igraš na varzea utakmicama, možeš da igraš bilo gde. Finale velikog evropskog turnira? Nije važno. Stadion sa 90.000 ljudi? Sitnica."
Prvu pravu šansu dobio je u malom klubu Imbituba, gde ga je primetio skaut nešto većeg kluba Avai. Godine 2014, sa svojih 18 godina, pridružio se omladinskom timu ovog kluba iz Florianopolisa, udaljenog 450 kilometara od Porto Alegrea. Njegov talenat konačno je prepoznat, a dve godine kasnije stigla je prilika za Evropu. Potpisao je za portugalsku Vitoriju iz Gimaraeša, čime je njegova profesionalna fudbalska karijera zvanično počela.
Godine 2018. usledio je transfer u Sporting, gde je stekao prijateljstvo sa Brunom Fernandesom, sadašnjim kapitenom Mančester Junajteda. Njih dvojica ostali su bliski prijatelji do danas. Sledeće stanice u karijeri bile su francuski Ren i potom kultni Lids Junajted. U poslednjem kolu sezone 2021/22, Rafinjin gol i odlična partija protiv Brentforda osigurali su opstanak Lidsa u Premijer ligi.
A zatim je došao transfer o kojem je sanjao od detinjstva.
Žoan Laporta, čovek koji je 2003. u Barselonu doveo Ronaldinja, doveo je 2022. i Rafinju na Kamp Nou. Za 58 miliona evra. Mnogi igrači prilikom transfera u veliki klub tvrde da su oduvek sanjali da igraju za njega. U većini slučajeva to nije istina. U Rafinjinom slučaju, to je čista istina.