
Mundijal u Kataru počinje 20. novembra (foto: Getty Images)
Kristijano Ronaldo i Leo Mesi na petom SP moraju do finala i titule, Enrike prevario Ramosa, Meksikanci čekaju nove legende, a Srbija stavlja klip u točak Brazilu.
Za osam dana počinje. Svetsko, Mundijal, Šampionat sveta, kako vam drago. Najbolji će opet ukrstiti koplja. I to u Kataru. I to usred jeseni. Barem kod nas. Gotovo svi dosadašnji šampioni će biti tu, fali samo
Italija. Prilika za nove, nezaboravne priče biće napretek. Za majstorije, vragolije, proigravanja i golove. U slavu igre. Za nezaborav, za večnost.
Ako dobro brojim, ovo će mi biti 12 Mundijal, koji pratim, ili koji pamtim. Od onog argentinskog, pa sve do ovog u Kataru. Sve ih imam u sećanju, svih 12. A “
sećanje je smešna lupa, koja sitne stvari uveličava”, što rek’o
Balašević.
Dvanaest je magičan broj. Hrišćani imaju svojih 12 apostola, fudbaleri svog 12. igrača, publiku. I jedni i drugi imaju veru. U pobedu. Nepokolebljivu.
Brazil se uvek nada
U Južnoj Americi ključa. Objavljuju se završni spiskovi, smenjuju se radost i tuga. I brige zbog povreda važnih igrača. I nadanja u oporavak. Pobednik može biti samo jedan. Favorita je mnogo, i onih glavnih i onih iz senke. Ali će samo jedan da se okiti titulom.
Brazil je najveći pretendent na tron. Čekaju krunu 20 godina. I to šestu. Od onog
Ronaldovog neverovatnog prvenstva. Od onih Zubinih osam lakih komada, i
Ronaldinjovog plesa u četvrtfinalu protiv Engleza. Gola i asistencije kad je bilo najteže i najpotrebnije. I onda je jedan veteran pokazao kako se bori za boje svoje domovine.
Kafu.
Sad su poveli
Danija Alveša, protiv uroka. I da mu nadoknade ono kidanje ligamenata pred Rusiju. Videćemo šta će biti, retko kad se desilo da najveći favoriti osvoje titulu, samo par puta u istoriji. Možda ih baš Srbija načne već u prvoj utakmici, a onda kola odoše nizbrdo. Možda.
Urugvaj traži novi Montevideo
Nadaju se i Urugvajci. Nisu ni u širem krugu favorita za osvajanje. Ali nisu bili ni u Južnoj Africi, pa su otišli do kraja. Ili do samog kraja. Odigrali svih sedam mečeva. Imaju pregršt titula kroz istoriju.
Dve svetske, pre svih iz Južne Amerike, i dve Olimpijske, pre svih. Maleni Urugvaj. Čudo. Tu su i
Muslera, i
Godin i dalje. Kao vino. A napred “sinovi Salta”,
Kavani i
Suarez, spremni za još jedan, možda i pobednički ples. A, tu je i istorija, slavna. Tu je i
Skijafino i
Alsides Giđa. I prvi Mundijal ikad odigran i osvojen, ali i Marakanaso.
Reprezentacija Urugvaja (foto: Getty Images)
Nekako mi sve vuče na ove matorce. Skoro pa generacija. Valjda me stižu godine, što rek’o Žera. Biće i igrača koji će igrati peti Mundijal. Ej, peti!
Rekorderi se gomilaju
Rekord će biti izjednačen. Sa vrha se smeše
Mateus i
Bufon kao predstavnici Evrope. Ostali su Meksikanci.
Antonio Karvahal, koji je branio boje svoje zemlje od 1950. i Brazila pa do Engleske 1966., i sjajni
Rafa Markez, legenda
Barselone, koji je na svih pet bio i kapiten. Kao jedini u istoriji.
Na večnoj listi će mu se priključiti i dvojica zemljaka, golman
Očoa i
Andres Guardado. Samo je
Luis Enrike izradio
Serhija Ramosa. Slavnom kapitenu
Reala i sadašnjem štoperu
PSŽ bi ovo bila peta svetska smotra.
Ali ako je Ramos ispao sa slike, znam ko nije. Znam koja dvojica nisu. Jedan je njegov bivši saigrač. I jedan je njegov nekadašnji ljuti rival, a sada saigrač. Jedan Portugalac i jedan Argentinac.
Ronaldo i
Mesi. Peti i poslednji put na svetskom. Mitovi i legende. Vlasnici gotovo svih rekorda u klupskom fudbalu, takođe i u reprezentativnom.
Ronaldo, Mesi i goleade
Šampioni svojih kontinenata, ali ne i sveta. Detalj koji nedostaje. Tačka na i. Finalni obračun bi, ako sve bude kako oni i milioni ljudi širom sveta žele, mogao da se dogodi tek u finalu. Do finala, tamo negde pred Svetog Nikolu, ima mnogo. “Krvi, znoja i suza”, što rek’o
Čerčil, ili pak
Tedi Ruzvelt.
Kristijano Ronaldo i Lionel Mesi (foto: Getty Images)
Mi ćemo gledati i uživati. I nećemo raditi. Ili ćemo bar glumiti da radimo. Pa ko još radi ujutru u 11 kad igra Mesi protiv Arabije, ajte, molim vas. A nema ni spavanja, moraćemo da se isprsimo Brazilcima oko 10 uveče.
Želim da ovaj jesenji Mundijal bude upamćen po sjajnim stvarima. Daj neku goleadu da gledamo u grupnoj fazi. Sećam se kako su Mađari do vrha napunili mrežu
El Salvadora u Španiji ‘82. Dali su im 10 komada. DESET. Primili su, doduše, jedan, onaj počasni, ali su pregazili nesrećne predstavnike srednje Amerike k’o plitak potok.
Moglo bi da se desi da favoriti kiksnu već na startu.
Vreme je za iznenađenja
Sećate se otvaranja Mundijala u Italiji ‘90.? Milano, “San Siro”, manekenke i prepotentni Argentinci. Ono izuvanje
Kaniđe iz kopački, ali i nebeski skok i gol glavom
Bijika iz peterca za
Kamerun. Ili kako su Senegalci 12 godina kasnije pecnuli svetske šampione Francuze, i izdržali do kraja meča. Takvih mečeva je prepuna istorija Mundijala.
Ameri koji su bili polu-profesionalci su 1950. dobili Engleze 1:0, trasiravši put kući jednom od favorita. Hoću neki takav meč da gledam. Možda baš u grupi G. Četvrtak uveče, oko pola 11, da
Tadić i kompanija najave najveće domete. I da ponove one Tirketove čarolije sa prvog Mundijala. Vreme je.
Historia magistra vitae est
Istorija je učiteljica života, što rek’o
Ciceron. A kroz istoriju Mundijala dešavale su se svakakve lepe i manje lepe stvari. Lomovi ruku i nogu, teške povrede. Kao posledica nekih nespretnih i nesretnih intervencija, dešavala su se čak i ubistva. Nesrećni
Andres Eskobar, inače sjajni odbrambeni igrač
Kolumbije, jedan autogol je platio glavom u rodnom Medeljinu. Neki kažu da je taj gol doneo ogromne gubitke na kladionicama narko-kartelima, drugi pak tvrde da ga je ubio sumanuti navijač Kolumbije.
Ipak, treba verovati u lepe stvari. I ako se povrede najbolji, neko će morati da ih zameni. Jer, koga nema bez njega se mora. A, Brazil je kao svetski šampion iz 1958. četiri godine kasnije branio titulu u Čileu.
Pele se povredio već na startu šampionata, i kada su svi pomislili da je predaja krune jedina opcija, pojavio se novi heroj.
Garinča je odigrao prvenstvo života, nosio saigrače na krilima sjajnih driblinga do odbrane titule. Poslednji put tada, pre šezdeset godina, jedan tim je uspeo da odbrani trofej osvojen na prethodnom šampionatu. Možda Francuzi uspeju da u večnosti, po ovom parametru, stanu rame uz rame sa Kariokama i Azurima. Možda.
Zlatna jesen fudbala
“Ne volim jesen, ne volim kad pada lišće zlatno…” Dok pišem ovo, setih se da me keva tera da je vodim na koncert
Miroslava Ilića. 10. decembra u osam uveče. Nema šanse, kevo, izvini. Tad se igra četvrtfinale. Slaviće Miroslav 100 godina karijere, ne brini, ići ćemo. Hoću da gledam majstorije. I majstore. Ko zna kad ću opet imati priliku. Tek za četiri godine. I neću da se nerviram kao prošli put.
Na onom drugom nemačkom Mundijalu, 2006. igrali smo sa
Argentinom. Izašao sam sa posla ranije da bih gledao. Bolje da nisam. Drugi gol su nam dali posle dvadeset pet tačnih pasova. Nismo pipnuli fudbal više od dva minuta.
Krespo je dodao petom do
Kambijasa, a ovaj zakucao loptu u naš gol. I primili smo šest komada.
Rikelme je inače na toj tekmi imao 104 od 105 tačnih dodavanja, što je svetski rekord. Toga dana u Gelzenkirhenu, sve je bilo protiv nas, a selektoru
Petkoviću su Mesi i drugari nadimak Petko preinačili u Šestko. E takve tekme hoću da gledam. Samo ako može bez nas u ulozi glavnih negativaca.
Odbrojavanje do Mundijala je počelo. 10, 9, 8,.…….već je jednocifreno. U slavu Igre, do Svetog Nikole.