(foto: Getty Images)
Gruzijski fudbal je posle raspada Sovjetskog Saveza dugo stagnirao, ali u poslednjih nekoliko godina počeo je da se diže. Gruzija će tako ove godine igrati na Evropskom prvenstvu!
U petnaestom pokušaju, ipak su uspeli. Gruzija, najfudbalskija zemlja na Kavkazu, konačno je izborila mesto na velikom takmičenju. Kada je u utorak uveče Nika Kvekveskiri, defanzivni vezista poljskog Leha iz Poznanja, postavio loptu na belu tačku, nosio je nade i očekivanja čitavog naroda na svojim leđima. Kada je njegov udarac završio iza leđa grčkog golmana Odisejasa Vlahodimosa, koji inače brani za Notingem Forest u Engleskoj, počelo je neopisivo slavlje.
Okvirno 55.000 gledalaca, koji su do poslednjeg mesta napunili nacionalni stadion Boris Paičadze u Tbilisiju, u naletu oduševljenja provalili su na teren i zajedno sa igračima bučno proslavili istorijski uspeh.
Put do EURO 2024. nije bio lak. Gruzijci su u kvalifikacionoj grupi A, u kojoj su bili i Španci, Škoti, Norvežani i Kiprani, zabeležili samo dve pobede na osam mečeva (obe protiv nekonkurentnog Kipra), izgubili su od Španije čak 7:1 kod kuće u Tbilisiju i na kraju zauzeli predposlednje mesto. Ipak, zbog dobrih rezultata u Ligi nacija imali su popravni ispit. U 4. grupi Lige C osvojili su prvo mesto ispred Bugara, Makedonaca i Gibraltaraca i izborili pravo na dodatne kvalifikacije za evropsko prvenstvo.
U polufinalu su pred više od 51.000 gledalaca sa dva gola Buduja Zivzivadzea, koji igra za nemačkog drugoligaša Karlsrue, pobedili neugodni Luksemburg, a u finalu nakon izvođenja penala i favorizovanu Grčku. Mnoge je iznenadio uspeh gruzijske reprezentacije, koja ima samo jednog zaista poznatog igrača, zvezdu Napolija - Kviču Kvarackeliju. Međutim, ovaj veliki uspeh nije bio rezultat slučajnog bljeska. Plasman na evropsko prvenstvo posledica je dugoročnog i planskog rada Gruzijanskog fudbalskog saveza.
Fudbal u Gruziji veoma je popularan i ima dugu tradiciju. Fudbalski savez osnovan je 1936. godine, a neki veći klubovi i ranije. Dinamo Batumi osnovan je 1923. godine, Dinamo Tbilisi dve godine kasnije, Lokomotiva Tbilisi i Samtredija 1936. godine, a Torpedo Kutaisi ubrzo nakon Drugog svetskog rata, 1946. godine. Već na prvom evropskom prvenstvu 1960. godine u Francuskoj, kada je Sovjetski Savez osvojio zlato, u dresu "Zbornaje komande" nastupili su trojica gruzijskih fudbalera: Givi Chokheli, Zaur Kaloev i Mikeil Meski.
U vreme kada je ova kavkaska zemlja bila deo Sovjetskog Saveza, njen najveći klub, Dinamo Tbilisi, bio je dva puta prvak države (1964, 1978) i dva puta osvojio sovjetski kup (1976, 1979). Najveći uspeh postignut je 1981. godine, kada su osvojili Kup pobednika kupova. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka, klub iz Tbilisija takođe je bio u veoma dobrim odnosima sa Olimpijom iz Ljubljane, koja je nekoliko puta išla na pripreme u Gruziju, a nekoliko puta je i Dinamo došao u Sloveniju. Tada su igrači Dinama David Kipijani, Ramaz Sengalija i Aleksandre Čivadze bili među najboljim fudbalerima u Evropi.
Nakon osamostaljenja, krivulja (takođe zbog brutalnog rata u Abhaziji) se strmoglavila naniže, a gruzijski fudbal prvo je nazadovao, a zatim stagnirao. Iako su imali nekoliko izvanrednih fudbalera i u tom periodu najpoznatiji su svakako Šota Arveladze, Georgi Kinkladze, Levan Kobijašvili i Temuri Kecbaja, Gruzijci nikada ozbiljno nisu konkurirali za učešće na svetskom ili evropskom prvenstvu.
Pre devet godina, kada je predsednik Saveza postao bivši fudbaler Frajburga, Šalkea i Herte, Levan Kobijašvili, gruzijski fudbalski savez odlučio se za postepeni strateški razvoj. U tu svrhu iskoristili su mnoge programe Evropskog fudbalskog saveza (UEFA Grow, UEFA HatTrick), koji su namenjeni manje razvijenim fudbalskim zemljama, pre svega na polju infrastrukture i omladinskog fudbala.
Ne tako davne 2017. godine održano je u Gruziji evropsko prvenstvo U19. Domaća selekcija u grupi A sa Portugalom, Češkom i Švedskom zauzela je solidno treće mesto, a na poslednjoj utakmici sa Česima okupilo se čak 25.000 gledalaca.
Prošle godine Gruzijci su zajedno s Rumunima bili domaćini još prestižnijeg evropskog prvenstva U21. U teškoj grupi sa Portugalom, Belgijom i Holandijom osvojili su prvo mesto, ali ih je u četvrtfinalu izbacio Izrael nakon izvođenja jedanaesteraca. Poslednju utakmicu grupne faze protiv mladih Holanđana pratilo je čak 43.000 gledalaca, dok je susret s Izraelcima gledalo 44.000 ljudi.
Reprezentacija je bila veoma blizu plasmana na evropsko prvenstvo pre četiri godine, kada ju je na poslednjoj stepenici, takođe u plej-ofu, zaustavila Severna Makedonija. Iako su Gruzijci imali prednost domaćeg terena, jer je utakmica bila u Tbilisiju, pandemija kovida-19 dovela je do toga da su tribine bile prazne, pa njihovi bučni navijači nisu mogli da pomognu. Gruzijske nade i snove u 56. minuti sa jedinim golom na utakmici srušio je Goran Pandev.
Postepeni razvoj vidljiv je i u broju registrovanih fudbalera. Između 2015. i 2021. godine broj se gotovo udvostručio sa 14.676 na 37.600. Pored toga, Gruzijci su uz pomoć UEFA znatno unapredili infrastrukturu, renovirali zastarele stadione i izgradili više trening centara širom zemlje kako bi mladi fudbaleri imali najbolje moguće uslove za razvoj.
Rezultat ovog strpljivog planskog rada poslednje decenije jeste najveći uspeh gruzijskog reprezentativnog fudbala – plasman na EURO 2024. u Nemačkoj, gde će igrati u grupi F protiv Portugala, Turske i Češke. Bez obzira na to kako se budu snalazili u ovoj teškoj konkurenciji, možemo sa sigurnošću reći da je budućnost gruzijskog fudbala svetla.